|
Ove godine Blagodatni oganj u Jerusalimu dočekali su i
poklonici iz Banje Luke - studenti okupljeni oko
Svetosavske omladinske zajednice Eparhije banjolučke. O
silasku Blagodatnog ognja većina njih, priznali su,
znala je samo ono što su mogli da pročitaju ili
eventualno da vide u televizijskim reportažama.
Koliko god da su te riječi i opisi bili uvjerljivi i
realni, ono što su pravoslavni vjernici doživjeli u
samom hramu i njegovoj porti na Veliku subotu -
prevazišlo je sva očekivanja.
Blagodatni oganj prvi put se javio 335. godine,
pretvarajući time Veliku subotu u dan milosti Božje svim
pravoslavnim vjernicima. Ta, kako je nazvaše mudre glave,
nestvorena svjetlost Božanske čistote tog dana
ukrepljuje vjerne, a kolebljivima svjedoči Carstvo Božje.
Svaki minut Velike subote - od iščekivanja pa do samog
silaska Blagodatnog ognja - upravo je svjedočanstvo
Carstva Gospodnjeg. Rijeka pravoslavnih vjernika iz svih
pravaca Jerusalima prije svitanja počela je da se
slijeva prema Sabornom hramu. Bilo je važno doći što
ranije i zauzeti što bolju poziciju za doček Blagodatnog
ognja.
TURCI SELDŽUCI
Zvanični čuvari Hristovog groba su Kavasi ili Gavazi,
odnosno Turci Seldžuci, koji su zaduženi i za održavanje
reda i ceremonijalnih procedura u samom Hramu.
Turci Seldžuci su potomci najstarijih čuvara Hristovog
groba, rodom iz Konstantinopolja (Carigrada), i već 250
godina dolaze iz dvije porodice.
Svima je cilj isti - ući u Saborni hram i vidjeti Božji
znak, osjetiti toplinu Blagodatnog ognja. A do Sabornog
hrama, istini za volju, na Veliku subotu zaista je teško
doći. Svaka grupa poklonika, iz Grčke, sa Kipra, iz
Rusije, Srbije, Etiopije ili nekog drugog kraja svijeta,
koristi se svim dozvoljenim, ponekad i nedozvoljenih
sredstvima da se domogne vrata hrama i pod svodovima
najveće hrišćanske svetinje dočeka neizmjerni blagoslov
Božji.
Tako su poklonici iz Srpske muku mučili sa grčkim
bakicama, koje nisu prezale ni od toga da iglama sa
bedževa bodu sve ispred sebe, kako bi raskrčile put do
cilja...
Ulje na vatru ove godine dolile su izraelske snage
bezbjednosti. Policija i vojska ove godine je, kao
nikada do sada, bukvalno okupirala prilaze hramu i samu
portu, praveći, čini se, još veću gužvu. Ni molbe ni
ubjeđivanje mnogima nisu pomogli da se probiju do
željenih pozicija. Prema nezvaničnim informacijama,
izraelski čuvari reda očekivali su nerede u Sabornom
hramu, jer se takvo nešto moglo očekivati od prošle
godine smijenjenog patrijarha Irineja. Navodno, danima
je najavljivao da će se on, u stvari, pojaviti u
Sabornom hramu i prizvati Blagodatni oganj... Do toga,
na sreću, nije došlo.
Za silazak Blagodatnog ognja molio se patrijarh
jerusalimski, Njegova svetost Teofilo Treći, koji je u
pratnji crkvenih velikodostojnika u portu hrama stigao
nešto oko 13 časova. Prije njegovog dolaska, kao i svake
godine, hram je pripremljen za ovaj događaj.
Na Veliki petak hram se zaključava, a u njemu ostaje oko
10 hiljada ljudi. Vrata Hrama otvaraju se na Veliku
subotu oko 10 časova. Komisija sastavljena od
predstavnika policije, gradskih vlasti i crkvenih
velikodostojnika pažljivo pregleda Sabornu crkvu
Hristovog groba, gaseći sva svjetla, kandila i svijeće,
kojih samo u Kuvukliji - crkvi Groba Gospodnjeg - ima
preko stotinu. Zatim se Kuvuklija još jednom pažljivo
prekontroliše, da slučajno ne bi ostalo nešto čime bi se
mogla zapaliti vatra.
Na mermernu ploču Hristovog groba komisija ostavlja
komadiće vate, neupaljeno kandilo i patrijarhov
molitvenik sa zlatnim listićima. Ulazna vrata zapečate
se ogromnim voskom. Patrijarh sa pratnjom stiže, kao što
je već navedeno, oko 13 časova. Pred ulazom u Kuvukliju
skida sa sebe mitru, sakos i omofor, ostajući samo sa
epitrahiljom, u stiharu, pojasu i narukvicama.
Važno je napomenuti da nadležna komisija pažljivo
pregleda i samog patrijarha, kako bi se uvjerili da
slučajno nema sakrivenu šibicu ili neki drugi predmet
kojim se može zapaliti vatra. Kada uđe u crkvu Hristovog
groba, patrijarh klekne lagano prelazeći vatom po
mermernoj ploči Groba, izgovarajući prvosvešteničke
molitve za dolazak Blagodatnog ognja.
Tu su još i četiri snopa od po 33 svijeće, koliko je
trajao i Hristov ovozemaljski život, ali i koliko je
časova proteklo od Gospodove smrti do njegovog
Vaskrsenja. Ove godine, kao i nekoliko prethodnih,
Blagodatni oganj sišao je oko 14.15 časova.
Teško je opisati ono što se gotovo u djeliću sekunde
kroz otvorenu kupolu Sabornog hrama brzinom munje spusti
u crkvu Groba Gospodnjeg. Sve ono što se poslije toga
dešava u Sabornom hramu više liči na san nego na javu.
NAJVESELIJI VJERNICI
Koliko je pravoslavnim vjernicima važno dobro mjesto za
doček Blagodatnog ognja u samom Sabornom hramu Groba
Gospodnjeg, najbolje se može zaključiti i po tome što su
mnogi od njih plaćali i po 100 dolara za prolaz i dobru
poziciju. Mjesta su, prije dolaska samih vjernika, još
tokom noći, zauzimali Arapi, koji su ih kasnije
prodavali najupornijima. Kada smo već kod Arapa,
zanimljivo je da su upravo oni - pravoslavni Arapi -
najglasniji i najveseliji vjernici, koji na Veliku
subotu dolaze u portu Sabornog hrama. Oni dolaze uz
glasnu pjesmu i muziku, vesele se i pjevaju, dok drugi
vjernici vrijeme provode u skrušenoj molitvi.
Priča se da su ih crkvene vlasti jedne godine zbog
takvog ponašanja odstranili iz crkve. Međutim, vratili
su ih kada su vidjeli da ni Blagodatni oganj neće da
siđe, uprkos molitvama. Sišao je tek kada su se
pravoslavni Arapi vratili...
Saborni hram se gotovo za jedan minut pretvara u
buktinju. Blagodatni oganj prvo zapali snopove svijeća
patrijarhu, koji ih potom daje predstavniku Jermena, a
zatim i sam izlazi iz crkve i omogućuje vjernicima da
zapale svoje svijeće. Od ruke do ruke, od svijeće do
svijeće, tek sveta vatra se za tili čas raširi cijelim
hramom.
Vjernici iz cijelog svijeta pale svoje snopove svijeća i
gase ih poslije nekoliko trenutaka, da bi ih zatim
ponijeli sa sobom i podijelili, kao najvrednije suvenire
sa pokloničkog putovanja u Svetu zemlju. Naime, svijećom
upaljenom na Blagodatnom ognju poklonik donosi milost i
blagoslov Božju u svoj dom, tako da nerijetko upravo
ovim svijećama domaćini pale slavske i božićne svijeće
na svojim trpezama.
Ono što je posebno interesantno u priči o Blagodatnom
ognju jeste činjenica da ova milost Božja na Veliku
subotu dolazi samo pravoslavnom patrijarhu, i to još od
335. godine, dajući i time potvrdu istinitosti i
ispravnosti pravoslavne vjere. Bilo je i drugih, koji su
prizivali i željeli ovu milost Božju, ali im se ona nije
ukazala.
Ostalo je zabilježeno da su u Jerusalimu na Veliku
subotu 1101. godine krstaši željeli da prizovu
Blagodatni oganj. Njihovi vjerski poglavari ušli su u
Kuvukliju i poslije 25 časova bezuspješne molitve
odustali su od svoje namjere, baš u ranim prijepodnevnim
časovima na sam Vaskrs. Poslije njih, u hram je ušao
tadašnji pravoslavni patrijarh Simeon Drugi, poslije
čega je Blagodatni oganj sišao za nekoliko minuta.
Njihov primjer, očigledno, nije bio dovoljno poučan za
grupu uticajnih Jermena, koji su u srednjem vijeku
poželjeli da istisnu pravoslavnog patrijarha i dozovu
Blagodatni oganj. Tadašnji pravoslavni patrijarh
Sofronije Peti bio je istjeran iz Saborne crkve, zajedno
sa vjernicima, a jermenski poglavar ostao je u Grobu.
Umjesto u crkvi Hristovog groba, patrijarh Sofronije
Peti klečao je ispred Hrama, sa visoko podignutim
snopovima svijeća i u suzama molio Boga za silazak
Blagodatnog ognja. Njegove iskrene molitve bile su
uslišene, jer je Oganj sišao kroz otvorenu kupolu,
prošao kroz Hristov grob, probio stub na spoljašnjem
zidu Hrama i zapalio patrijarhove svijeće, na očigled
svih vjernika. To svjedočanstvo i danas je vidljivo na
samom hramu. |
